Danas imamo posebnu čast razgovarati s Andrejom Višticom, našim proslavljenim triatloncem čije nevjerojatne pobjede na međunarodnim utrkama i nezaustavljiva strast prema sportu inspiriraju cijelu Hrvatsku.
- Kako ste od studentskog rekreativca u Zagrebu došli do profesionalnog Ironmana, a posebno do one prekretničke pobjede na Europskom prvenstvu 2013. u Vichyu?
Na 3. godini fakulteta sam se pomalo zasitio studentskog života i pojavila se želja da se malo ozbiljnije počnem baviti nekim sportom. Krenuo sam s trčanjem i za par mjeseci naletio na triatlon i odlučio se okušati. Vrlo brzo sam se “navukao”. Trenirao sam sve više, rezultati su postajali sve bolji što je dodatno podizalo motivaciju.
Dvije godine kasnije dogodila se prekretnica. Bio sam na razgovoru za posao i dobio na izbor 2 funkcije. Jedna je uključivala dosta putovanja, veću zaradu i bržu mogućnost napredovanja, ali s tim i manje vremena za trening. Inicijalno sam poslušao glas razuma i prihvatio tu opciju. Međutim, tu večer cijelu noć nisam zaspao. Vrtilo mi se po glavi hoće li mi jednog dana biti krivo što nisam pokušao napraviti više u sportu. Dočekao sam jutro budan i odmah nazvao firmu i rekao da sam se predomislio, te da bi ipak prihvatio posao u Zagrebu koji bi mi ostavio malo više slobodnog vremena. Tu večer sam odlučio da ću dati sve od sebe da uz posao pokušam dogurati što dalje u sportu. Ako uspijem nekad živjeti od toga, super. Ako ne, barem sam pokušao.
U narednim godinama sam svaku minutu slobodnog vremena trošio na sport. Ustajanje svako jutro u 5:15h da bi mogao biti na bazenu u 6. Iza toga posao, pa drugi trening i spavanje. Nakon 7 godina spartanskog života, pobjedio sam na Europskom prvenstvu u dugom triatlonu u Vichy-u i s tom utrkom su mi se otvorila vrata profesionalnog sporta.
- Što vas je navelo da se preselite u Makarsku – jesu li brda Biokova i Jadransko more ključ vašeg uspjeha u treningu?
Nakon što sam dao otkaz na poslu ostao sam neko vrijeme u Zagrebu jer nisam bio siguran hoću li uspjeti živjeti od triatlona. Dvije godine kasnije, kad sam se uvjerio da se neću vraćati nazad u struku počeo sam tražiti mjesto za život gdje bi imao bolje uvjete za trening. Makarska se pokazala kao idealna lokacija. Kako zbog idealnih uvjeta za trening, tako i zbog blizine rodnog grada, Ljubuškog.
- Embrunman se smatra jednom od najtežih utrka na svijetu – kako ste osvojili pobjedu tamo 2015., a što je bilo najteže u nedavnim podiumima (kao 3. mjesto 2023.)?
Embrunman je utrka koja mi je po profilu odgovarala i tamo sam išao svaku godinu od početka do kraja triatlonske karijere. U prvoj godini profesionalnog bavljenja sportom, 2014. godine do te utrke koja se uvijek održava na Veliku Gospu nisam ostvario rezultate kakve sam priželjkivao. Došao sam na tu utrku i znao da ako ne napravim rezultat, moram nazad u struku. Tada sam osvojio 4. mjesto koje mi je “kupilo” barem još jednu sezonu u profi sportu. Iduće godine sam pobjedio, a ukupno sam u 10 nastupa ostvario 1 pobjedu, 3 druga mjesta, 3 treća mjesta, 2 četvrta mjesta te 7. mjesto 2024. godine. To mi je ujedno bila i utrka na kojoj sam se oprostio od triatlonske karijere.
- Rekordno ste oborili hrvatski Ironman rekord dvaput u samo mjesec dana 2021. – što je bio taj “tajni sastojak” iza tih performansi, osim 35 sati tjednog treninga?
Uvijek su mi više ležale brdovite utrke na kojima su rezultati sporiji. Međutim, kad sam kretao sa triatlonom dugoročni cilj mi je bio da odradim Ironman ispod, tada magične, granice od 8 sati. Kako mi se približavao 40-eti rođendan bilo je vrijeme da pokušam ostvariti i taj cilj pa sam počeo prijavljivati utrke na bržim stazama. Na kraju nisam uspio ići ispod 8 sati, ali sam 3 puta u 9 mjeseci spuštao hrvatski Ironman rekord. Nije tu bilo tajnog sastojka, svi ti rezultati su došli kao posljedica 15 godina kontinuiranog rada.
- Koliko je važno mentalno zdravlje u sportu poput triatlona, i kako se nosite s danima stagnacije ili ozljeda?
Bez zdravlja, bilo mentalnog ili fizičkog, nema ni rezultata. Srećom nisam bio sklon ozljedama, ali periodi stagnacije su sastavni dio sporta. Daješ sve od sebe i čini se da stojiš u mjestu. Nekad to traje i godinama. I onda, “odjednom”, odeš na razinu više.
Pobjedi u Vichy-u je prethodio period stagnacije. Te godine sam napunio 30 godina. Sedam prethodnih godina za mene osim sporta i posla nije postojalo ništa drugo. Razmišljao sam je li vrijeme da malo izbalansiram život i odustanem od borbe sa štopericom. I onda se dogodi ta utrka koja mi je promjenila život.
- Kao coach, što je ključ uspjeha za amatere koji žele završiti Ironman – je li to prehrana (kao što kažete da jedete burek i ćevape, ali rijetko slobodne dane), ili nešto drugo?
Dvije daleko najbitnije stvari su upornost i postupnost. Ljudi precjenjuju što su u stanju učiniti u godinu dana, a podcjenjuju što su u stanju učiniti u 10 godina. Predanim radom i postupnim podizanjem volumena i intenziteta treninga se može postići nezamislivo.
- S obzirom na vašu aktivnost u 2024. (kao Embrun bonus bodovi), kakav je vaš plan za sezonu 2025. – ciljate li sub-8 sati ili neki novi rekord?
Triatlonsku karijeru sam završio 2024. utrkom u Embrunu. Trenutno sam se okrenuo trail trčanju koje mi je postala velika ljubav, ali dok sam bio u triatlonu nisam se mogao ozbiljnije tome posvetiti. Prije par dana sam 3. mjestom na Julian Alps Ultra trailu ostvario direktnu kvalifikaciju za UTMB (Ultra Trail du Mont Blanc). Krug oko Mont Blanc masiva od 170km sa 10,000m uspona koji se smatra svjetskim prvenstvom u toj disciplini. Zanimljivo je da je prije par godina Ironman kupio UTMB organizaciju i sada posluju po sličnom principu kao Ironman, tako da sam na neki način ostao u istoj firmi.
- Što biste savjetovali mladim talentima iz Hrvatske ili BiH koji sanjaju o profesionalnom triatlonu, s obzirom na vašu priču iz Ljubuškog?
Ako nešto stvarno voliš i ako si spreman zasukati rukave, sve je moguće.
Nino Erceg
