Jedan od najpoznatijih zadarskih erudita, neumoran i svestran čovjek koji u životu nije imao dana bolovanja, dr. sc. Radomir Jurić, za prijatelje Miro, i u svojoj 74. godini neumorno radi, čita, prati i piše. Dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja Zadar, a od 2016. muzejski savjetnik u mirovini, nekadašnji profesor Sveučilišta u Zadru i predsjednik ogranka Matice hrvatske u Zadru, prava je škrinja znanja koje nesebično dijeli sa svima koji pokažu interes.
Jurić je rođen 1951. godine u Metkoviću gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Po uzoru na neke članove svoje obitelji koji su studirali u Zadru, i on je 1969. godine upisao studij arheologije i povijesti umjetnosti na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru.
Prisjećajući se tog vremena, kaže nam kako vrijeme brzo prolazi, o čemu u njegovu slučaju svjedoče palme na Poluotoku i pokazuje sliku iz 1968. godine na kojoj pozira pokraj tek zasađenih palmi ispred nekadašnjeg studentskog okupljališta »Snack«, a danas trgovine Studenac.
Jedna od palmi je uvenula prije nekoliko dana, ali druga je i dalje jako visoka i zdrava što ga, kaže, jako veseli.
Hodajuća enciklopedija
Uvijek pristupačan, duhovit, skroman i spreman pomoći, poziva sve građane koji imaju neko pitanje o gradu Zadru da ga slobodno povuku za rukav i zaustave na ulici kad ga vide. Rado će pomoći i reći sve što ih zanima, a ako ne bude odmah znao odgovor, pronaći će ga i naknadno dostaviti.
Jurić i danas živi na Poluotoku, u, kako kaže, gradu s velikim slovom, a u kojem poznaje svaki kutak, dvorište u kojem svaki dan šeta, kojem se divi i prisjeća. Tako nam priča i o jednom malom čovječuljku, djeliću arhitekture o kojem ga najčešće prolaznici pitaju, a koji je ugrađen u gornjem kantunu jednog od sadašnjih restorana, nažalost u sjeni tende.
Radi se o Telamonu, kojeg je krajem 14.st. izradio Paulus iz Sulmone, liku poznatog heroja grčke mitologije koji je tu naknadno ugrađen, a pripadao je jednom sakralnom objektu koji se nalazio do sadašnje zgrade kazališta, mjestu koje je u jednom trenutku bilo i sjedište Dalmatinskog sabora, a po kojem se i danas ulica naziva.
– Sad, u ovom dijelu života, moto mi je da ostanem koristan. Zato me bilo tko može pitati što god želi o Zadru, rado ću podijeliti svoje znanje. Svaku večer volim šetati našim gradom, sjednem kod crkve sv. Marije i tu bude zanimljivih susreta.
Neki dan se dogodilo da mi ljudi koje sam tek upoznao 45 minuta postavljaju pitanja o Zadru. Dosta stvari nije objavljeno, a ja ću ih rado podijeliti, govori Jurić dok šetamo gradom.
A odluka da baš u ovom gradu upiše arheologiju i povijest umjetnosti bila je spontana, a imao je, kaže, sreću da se brzo uključio u razne aktivnosti Arheološkog muzeja Zadar, gdje je radio kao student i stekao neprocjenjivo iskustvo surađujući s tadašnjim uglednim arheolozima poput profesora Suića, Batovića, Beloševića, Petriciolija, Medinija, Čače, Gabričevića i drugih.
– Da je u Zadru bio studij etnologije, bio bih ga upisao jer sam volio skupljati određene predmete, narodne pjesme, uživao sam u starinama. Zato sam se odIučio studirati arheologiju, iako je u to vrijeme to bila utopija, teško je bilo doći do posla…
Inače, stric mi je isto u Zadru završio fakultet, kao i nekoliko osoba iz obitelji. U Metkoviću smo znali imati svoj vinograd, tako da su u obitelji znali i obrađivati zemlju i obrazovati se.
Zanimljivo je bilo da su oni koji su bili vrjedniji na zemlji, kao da su bili kažnjeni, ostajali na zemlji, a oni koji su bili lijeni – išli su u škole, kaže Jurić kroz smijeh i dodaje da je i on do određene mjere bio vrijedan po pitanje zemlje, što se i vidi u odabiru njegove struke.
AMZD obilježio put
– Zahvaljujući stručnjacima Arheološkog muzeja, profesoru Batoviću i hrvatskom konzervatoru Vilharu, od druge godine studija sam radio kao student.
Pet godina sam bio i konzervator što je bilo jako zanimljivo, a svakako moram spomenuti konzervaciju starohrvatskih brodova koji su pronađeni u Ninu i konzervirani na temelju švedskih i danskih iskustava koje je Vilhar prenio i prvi put kod nas primijenio. Danas su ti brodovi izloženi u Ninu, a ja sam, uz ostale, sudjelovao u tom radu, govori Jurić ponosno.
Naglašava kako je u tim ranim trenucima bilo važno da se profesore poštuje, bila je čast družiti se s profesorima, neovisno o tome na kojoj se katedri nalaze. Naglašava kako nikad nisu puno pričali za stolom, nisu nikad vodili glavnu riječ, već su slušali i upijali znanje. Danas su mladi različiti, ali…
– No, ja uvijek vjerujem u mlade i vjerujem da se u tim različitostima iskristaliziraju kvalitetni mladi ljudi, ali nažalost, ima i onih koji do posla ne dolaze znanjem nego raznim vezama i vezicama, napominje Jurić.
Svakako, terenska istraživanja bila su oduvijek srž njegovog rada te je sudjelovao na više od pedeset arheoloških istraživanja, brojnih iskopavanjima od Nina, Zadra, pa do rimske Narone kod Metkovića, Udbine, otoka Visa te mnogim drugim mjestima, poput Bleda u Sloveniji.
Mala od Caske, grob 41 u Ninu, Katedrala hrvatskog biskupa u Ninu, krasne naušnice iz Bibinja, nalazište u Radašinovcima i nalazište Velim kod Stankovaca samo su neka od istraživanja koja zauzimaju posebno mjesto u njegovoj bogatoj karijeri.
Radeći na arheološkoj karti zadarskoga kraja sustavno je rekognoscirao navedeno područje i otkrio više do sada nepoznatih nalazišta te na više njih kasnije proveo i arheološka iskopavanja.
– Da imam još pola života, ne bih to sve stigao obraditi. Neka to obavi netko iza mene…, poručuje
Od 1987. do 2005. godine Jurić je obnašao dužnost ravnatelja Arheološkog muzeja Zadar, a kao jedan od najizazovnijih trenutaka u karijeri ističe period Domovinskog rata.
U vrijeme rata
– Kad se govorilo da neće biti rata, mi smo počeli spremati predmete na sigurno prije nego li je Ministarstvo dalo naputak. Ljudi su nam govorili da uznemiravamo narod, da rata neće biti, da je to daleko u Kruševu…
Na sreću, cijeli muzej je bio zaštićen i pohranjen na sigurno tako da nije bilo šanse da nešto ostane, iako je samostan Sv. Marije bio pogođen, a na parkiralištu preko muzeja su izgorjela auta.
Mi smo muzej čuvali i danju i noću, na smjene, to je bila nevjerojatna briga za građu. Srećom, od sve građe koju smo imali, ništa nije stradalo, ističe Jurić, prisjećajući se tih teških trenutaka punih brige i za ljude, i za građu.
A kao jedan od posebnih trenutaka u svom životu ističe i putovanje u Vatikan 1998. godine gdje su povodom 600 godina Sveučilišta u Zadru imali čast biti na audijenciji Pape Ivana Pavla II., upriličenoj samo za Zadrane.
– Papa je prvo pozdravio Studentski zbor, a onda je po sredini krenuo pozdraviti druge i u tom trenu sam imao priliku poljubiti mu ruku.
Ljubio sam ruku svecu, pisao sam u Zadarskoj smotri, iako je on tek kasnije proglašen svecem. Osim toga, kad je dolazio u Zadar, kad sam bio ravnatelj Arheološkog muzeja, na raspolaganju im je bio prostor muzeja, a doček je bio na Forumu.
Nakon toga, bio sam i na primanju Benedikta XVI. u Zagrebu i velika mi čast bila sudjelovati u tom susretu koji je bio iznimno vjerski, duhovan i ljudski, prepričava Jurić.
Više hrvatskih književnika, prije i poslije njegovog kulturnog djelovanja stvaralo je u Zadru; od Zoranića, Preradovića, Barakovića, Nazora, Desnice, Aralice, Kaštelana, Tadijanovića… A Jurić je pomno pratio zadarsku književnu i likovnu scenu tako da je dobro poznavao Švaljeka, Gluića, Čerinu, Petrića i druge.
Kao strastven zaljubljenik u umjetnost, Jurić je i kroničar niza kulturnih zbivanja u Zadru, od 1986. do 1996. godine, što podrazumijeva ogromnu količinu podataka, a trenutačno sprema i kroniku zbivanja u periodu do 2007. godine.
Izvor: Zadarski list
