Posljednje dvije godine COVID-19 je postao značajan javno-zdravstveni problem koji je uvelike izmijenio našu svakodnevicu.
Stručnjaci tvrde da nema ni jednog principa koji vrijedi za sve, a praksa je demantirala i tvrdnje da omikron varijanta koronavirusa, koja trenutno dominira među stanovništvom, izaziva relativno blagu bolest.
Iako je često percipirana kao dominantno respiratorna bolest, tijekom vremena je postalo jasno kako COVID-19 negativno utječe i na unutrašnjost krvnih žila, dovodeći do brojnih vaskularnih komplikacija, među kojima je najčešća venska tromboembolija, koja označava prisutnost krvnih ugrušaka u venama ekstremiteta, uzrokujući duboku vensku trombozu, a ukoliko se taj ugrušak mobilizira ili pak inicijalno nastane u plućnoj arteriji, dovodi do životno ugrožavajućeg stanja, embolije plućne arterije.
Više o ovoj bolesti otkrila su nam trojica mladih interventnih kardiologa, dr. Nikola Crnčević, dr. Velimir Pivac i dr. sc. Dino Mirić, sa Klinike za bolesti srca i krvnih žila Kliničkog bolničkog centra Split, koji su započeli s tromboaspiracijom, novom metodom liječenja najugroženijih pacijenata s klinički nestabilnom embolijom pluća, u kojih nije preporučena ili je zabranjena primjena fibrinolitičke terapije.
Zašto uopće dolazi do povećane sklonosti zgrušavanja krvi bilo je naše prvo pitanje.
RIZICI SU DEBLJINA I PUŠENJE
– Venski tromboembolizam i svi njegovi klinički oblici su najčešće posljedica triju mogućih scenarija, dugotrajnog mirovanja – imobilizacije, povećane sklonosti zgrušavanju ili reakcije na oštećenje unutrašnjosti krvnih žila – endotela. Venski tromboembolizam u sklopu dugotrajne imobilizacije, primjerice, događa se nakon prijeloma ruke ili noge, gdje prolongirano mirovanje, ali i sama reakcija tkiva na ozljedu potiče nastanak ugrušaka.
Drugi scenarij predstavljaju prirođena stanja povećane sklonosti zgrušavanju krvi, poput trombofilije, i autoimuni poremećaji, poput antifosfolipidnog sindroma.
Treći mehanizam je rezultat reakcije na mikrooštećenja unutrašnjosti krvnih žila, koja može biti mehanička uslijed traume, ali i reakcija na generalizirano upalno zbivanje u sklopu septičkih stanja ili uznapredovalog zloćudnog oboljenja. Ipak, u kliničkoj praksi se navedeni mehanizmi često preklapaju, što određenu populaciju pacijenata čini značajno sklonijom akutnom, ali i ponavljajućem tromboembolizmu.
Među dodatne faktore rizika spadaju pušenje, pretilost, upotreba kontracepcijske i nadomjesne hormonske terapije, razdoblje trudnoće i postporođajnog razdoblja – pojašnjava dr. Pivac, te dodaje da kod COVID-19 bolesti i posljedičnog generaliziranog upalnog odgovora, najvjerojatnije dolazi do brojnih vaskularnih mikrooštećenja, a potom i cijele kaskade patofizioloških zbivanja, koji pospješuju nastanak krvnih ugrušaka. Tome, kaže on, dodatno pridonosi i prolongirano mirovanje pacijenata uslijed pogoršanja općeg stanja.
Izvor: Slobodna Dalmacija
